Neki odlasci se događaju bez riječi. Nema buke, nema kofera, nema razbijenih tanjura. Samo trenutak tišine u kojem nešto eksplodira – ne naglas, već iznutra.
Imala je sve, ali nešto je nedostajalo.
Izvana je izgledalo savršeno. Imala je siguran zagrljaj, tople riječi, dom koji je disao nježnošću. Ali nešto u njoj je tiho umiralo. Ne zbog njega, nego zbog nje same.. U njoj se počela buditi praznina koju nije mogla objasniti, i iako je svaki dan živjela s muškarcem koji ju je iskreno volio, više je nije osjećala kao prije.
U njoj je rastao nemir.
Nije se radilo o nedostatku pažnje. Njegov pogled ju je tražio iznova i iznova, njegove ruke su je uvijek držale. Ali to joj više nije bilo dovoljno. U njoj se probudio strah od gubitka sebe.. Osjećala je kao da više ne diše kao prije, kao da je nešto sputava, iako nije bilo vidljivih lanaca. Taj nemir je rastao iz dana u dan sve dok nije postao glasniji od svega ostalog.
Odluka koja nije imala objašnjenje
Kad je odlazila, nije imala posljednje riječi. Nije bilo velikih zaključaka, samo tiha odluka. Neki bi rekli da je pobjegla. Bježala je od tišine u sebi, od osjećaja da više ne može pronaći sebe u toj ljubavi. Sa svakim korakom koji je napravila, ostavljala je dio svog srca za sobom, ali se nije osvrtala.
Ljubav nije nestala, ali je postala nepodnošljiva.
Još ga je voljela, ali ne onako kako je htjela. Njena ljubav je postajala teška, gušljiva, prožeta osjećajem krivnje. Svaki njegov dodir podsjećao ju je da vara vlastite osjećaje.. Više nije htjela igrati ulogu partnerice, iako je dio nje to još uvijek želio. I tako je odabrala tihu bol umjesto glasnog lažnog postojanja.
Što je ostalo?
Ono što je ostavila za sobom bila je soba s mirisom prošlosti, uspomena koje neće nestati s jednim pranjem posteljine. Neće razumjeti zašto je otišla. Možda čak ni ona sama nikada neće u potpunosti razumjeti.
Ponekad je ljubav istinita, ali duša nije spremna. Otišla je kad je trebala ostati. I morat će naučiti živjeti s tim.
